TITO I TUĐMAN: Detitoizacija i detuđmanizacija kao lijek za porobljenu Hrvatsku?

Hrvatska politika opsjednuta je dvojicom zloduha koji su svaki u svoje vrijeme, a neko vrijeme i zajedno, udruženi u zločinačkom pothvatu socijalističke revolucije u Drugom svjetskom ratu, ne samo obilježili hrvatsku politiku nego je žigosali pečatom izdaje i zločina; riječ je o komunističkom vođi na Balkanu, Josipu Brozu - Titu, i vođi udbo-mafije u Republici Hrvatskoj, Franji Tuđmanu.

Nitko osim ove dvojice jahača apokalipse nije Hrvatskoj i njenom narodu nanio više muke i zla. Obojica su imali isti mentalni sklop oportunističkog preživljavanja u politici pod bilo koju cijenu, ne birajući sredstva da ostvare svoje zablude koje su prenijeli na jedan dio Hrvata dok je drugi dio, koji se nije priklanjao njihovim suludim idejama i akrobacijama u politici, stavljen od njih na listu za odstrel pošto su obojica bili spremni ubijati i na druge načine eliminirati sve one pametne ljude koji su na vrijeme progledali, a neki od njih skinuli masku obojici lukavih pokvarenjaka, ogolivši stvarnost do gole istine. Svjedoka istine o njima ima malo jer je većina nestala u mraku povijesnih bespuća po kojima su ovi politički bludnici vodili ljude u propast, paktirajući i sa najcrnjim đavlom protiv vlastitih sunarodnjaka, samo da se dokopaju vlasti na kojoj su kao prekaljeni boljševici odstranili politički nepodobne Hrvate, i izvršili temeljitu čistku neistomišljenika kako bi na ostatak naroda lakše prenijeli svoje zablude, i propagandom doveli do stanja da su prosječni ljudi njima opsjednuti.

Obojica su desetljećima radili na ostvarenju istoga cilja, a taj je bio zatiranje bilo kakvog hrvatskog državnog prava, stavljajući kao pravi kvislinzi svoje bijedne živote na raspolaganje stranoj marksističkoj ideologiji i staljinističkoj diktaturi u Drugom svjetskom ratu na prostoru Hrvatske koju su nemilice i suludo uništavali, da bi na koncu ove apokalipse ušli obojica u povijest kao masovne ubojice nad hrvatskim narodom. Jedan ubojica se zvao Tito, i bio je Staljinov doušnik zvan Valter, a drugi je bio Titov general Franjo Tuđman, u vrijeme "Bleiburga" tek partizanski major, a nakon pokolja i general Jugoslavenske armije, na radu u Beogradu sa zadatkom nadzora Titove tajne službe. Obojica su politički komesari koji su u Drugom svjetskom ratu bili najbolji od najboljih staljinističkih kadrova, i najgori od najgorih za vlastiti narod. Povijest će ih pamtiti po dvije slijedeće autentične izjave koje govore o njihovome oportunizmu, što je sramotni oblik ponašanja u politici, gori od toga je samo izdaja, ali ni u tome nisu zaostajali beskrupulozni karijeristi Tito i Tuđman; ne može biti veće nesreće za jedan narod nego kada se u njegovoj povijesti u tako kratkome razdoblju narodu nametnu dva krvnika koji ga vode pod nož, i osramote pred cijelim svijetom.

U razgovoru s kiparom Ivanom Meštrovićem na Brijunima, jugoslavenski diktator odgovori na pitanje - zašto je 1945. došlo do masovnog pokolja nad zarobljenom hrvatskom vojskom i civilima - da se to moralo dogoditi kako bi se zadovoljilo Srbe. (S druge strane to govori puno i o Srbima, opsjednuti velikosrpskom ideologijom kosovskog mita, kojima je bitno da Hrvati ne postoje; upravo s takvom koljačkom srpskom elitom obojica krvnika su surađivali i predvodili pokolje nad Hrvatima 1945. godine kako bi ih Srbi uopće prihvatili sebi kao ravnopravne.)

U razgovoru pak, urbi et orbi na HTV, koji je Franjo Tuđman volio voditi, ovaj hrvatski diktator reče, "da je Tito bio najveći europski državnik".

Pametnome dosta!

Tito je kao komunistički vođa i vođa jugoslavenskih partizana vodio pokvarenu politiku prema samim partizanima koji su ginuli kao muhe na Neretvi i Sutjesci u srazu s najsnažnijom vojskom ondašnjeg vremena, njemačkim snagama i njihovim hrvatskim i talijanskim saveznicima, jer dok su partizani, a među njima dalmatinski Hrvati, služili vođi kao topovsko meso, i odlazili u smrt kao guske u maglu, njihov idol, čije su ime za razliku od Staljinova imena sa nešto manje drhtajućim glasom izgovarali s velikim poštovanjem, doušnik Valter poslao je na vlastitu zamisao svoju delegaciju na pregovore s Nijemcima, u partizanskoj propagandi omraženim neprijateljem, okupatorom i tlačiteljem, i dok su pregovarali, Nijemci su Titovom izaslanstvu postavili jedno čisto ljudsko pitanje: zašto partizani ruše na principu spaljene zemlje sve pred sobom, cjelokupnu infrastrukturu, čime uništavaju budućnost vlastitom narodu?

Titoisti nemaju ni danas na to odgovor koji se krije u učenju Karla Marxa. Teror koji su u Drugom svjetskom ratu njemački nacisti uspostavili na Istoku, nikada nije dostigao stupanj boljševičke efikasnosti. Dok je pak na snazi bio Pakt Molotov - Ribbentrop o podjeli interesnih sfera u Europi, Tito je u Beogradu izravno kontaktirao s kremom njemačkih nacista s kojima je tada, slijedeći Staljinovu politiku izdaje svjetske ljevice, uspostavio prve kontakte, a ovi su njega pak stavili pod zaštitu svoje zloglasne tajne službe GESTAPO sa čijim se dokumentima nesmetano kretao od Zagreb do Beograda i natrag, u razdoblju čim ga je Staljin preko zloglasne sovjetske tajne službe N.K.V.D. instalirao početkom 1939. na čelo politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.

Titova desna ruka u Hrvatskoj tada je bio ratni sekretar C.K. K.P.H. (osnovana na Staljinovu direktivu od Tita i Hebranga, 1928. godine) Andrija Hebrang kojeg će nakon rata dati likvidirati po istom receptu po kojemu se u Moskvi uspinjao po hijerarhijskoj ljestvici Kominterne, kao doušnik sovjetske tajne policije kojoj je pisao kompromitirajuća i lažna izvješća o svojim "drugovima", kremi emigrantske jugoslavenske marksističke ljevice u Moskvu koju je izdao, i poslao je pred streljačke vodove Staljinovih odreda smrti koji su svoj "posao" obavili i nad Poljacima u Katynskoj šumi gdje su masovno strijeljali ratne zarobljenike, časnike antifašiste i antikomuniste - u vrijeme sovjetske srdačne suradnje s njemačkim nacistima.

Za spas tog i takvog totalitarnog Sovjetskog Saveza hrvatski su partizani u šumi Žabno kod Siska digli oružani partizanski ustanak 22. lipnja 1941. godine, koji je Franjo Tuđman nametnuo hrvatskom narodu kao "antifašistički" državni praznik koji se slavi i obilježava od pljačkaške korumpirane elite i dan danas, što govori koliko su njeni protagonisti ili glupi ili pokvareni. Pored toga je Franjo Tuđman ostavio Hrvatima i svoje teško naslijeđe komunističke partizanske šumske skupštine ZAVNOH, da ne bi bilo zablude kome se zakleo na vjernost.

Franjo Tuđman je pak na isti način kako je Tito radio iza leđa svojima, radio pokvareno iza leđa svojima (ZAVNOH u hrvatskom Ustavu samo je jedan primjer toga), Hrvatima obećavajući spas od Miloševićevih mitingaša u vrijeme prvih višestranačkih izbora, nakon pada Berlinskog zida, dobivši izbore mahanjem hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem, kao metodom raspoznavanja tko je hrvatski, a tko jugoslavenski orijentiran, i nakon toga izdao svoja obećanja i uspostavio tajni kontakt sa Beogradom i Slobodanom Miloševićem.

Svoje kritičare je pak Tuđman ušutkivao aktiviranjem udbaških kadrova u vrhu ondašnje nove hrvatske vlasti koja je bila hrvatska samo po imenu. Međutim, Franjo Tuđman za razliku od Tita koji nikada nije imao ozbiljnu oporbu, ima je nesreću u sreći što mu je oponent bio Dobroslav Paraga s kojim do kraja svog života nije mogao izaći na kraj, osim da ovog hrvatskog borca ušutka čeličnom cenzurom, politički motiviranim ubojstvima članova njegove stranke, montiranim političkim sudskim procesima u staljinističkom stilu pred Vojnim sudom Republike Hrvatske, izbornom prijevarom odnosno masovnom krađom glasova devedesetih, a kad i sve to nije pomoglo, Franjo Tuđman je pribjegao metodama koje u despotskoj Srbiji nije koristio niti jedan Slobodan Milošević - državnim terorom je u rujnu 1993. oteo cijelu jednu demokratsku parlamentarnu oporbenu stranku, i to ne bilo koju nego onu koja je nosila stijeg hrvatske nezavisnosti - Hrvatsku stranku prava, i pri tome koristio svoje udbaške doušnike poput Đapića i slične oportuniste i karijeriste koji bi izdali i vlastitu mater samo da im se dobro plati i opskrbi ih sinekurama i medijskom pažnjom da se kao svinje mogu u blatu valjati od samozadovoljstva.

To su istine koje predstavljaju nepobitne dokaze jedne sramotne izdaje koju je Franjo Tuđman počinio, nanijevši Hrvatima nepopravljivu štetu.

Tuđmanova opsesija dijeljenja Bosne sa Srbima na štetu hrvatskog teritorija, i uz anti-humanističku razmjenu stanovništva, svjedoči o vremenu jedne zablude kojoj je Tuđman bio rob, i kao takav odveo Hrvate u novo ropstvo!

Svoje vlastite generale Tuđman je poslao u Den Haag, i poslije se pravio mutav, uvjeravajući svoje sljedbenike da je tako moralo biti, a prešućujući objašnjenje da je tako moralo biti kako bi on ostao na vlasti s koje nije odlazio ni kada je pao u komu, te je tek otišao višom silom, kao i njegov mentor, zločinac maršal Tito, ostavivši iza sebe opljačkanu zemlju Hrvatsku, i optužnice protiv svojih generala koji se nisu čak ni kurtoazno upristojili sjetiti generala Blaža Kraljevića kojega je Titov general dao ubiti, jer se ne žele sjetiti odnosno ne mogu se sjetiti pošto su opsjednuti zloduhom Franje Tuđmana.

Tako se dogodilo da je general Gotovina, koliko god bio nevin proveo 7 godina, a general Praljak je trebao kao starac umrijet u zatvoru, ali ne nevin nego kriv pošto je provodio Tuđmanovu politiku prema Bosni i Hercegovini, u savezništvu sa četnicima i Slobodanom Miloševićem. Samoubojstvom je to spriječio. 

Zašto se haški sud nije bavio suradnjom Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana leži u činjenici da je u konačnici svijet u Daytonu sankcionirao podjelu Bosne i Hercegovine, tako da je general Gotovina plaćao danak za sve ono što je vrhovnik Tuđman radio njemu i drugima iza leđa, dogovarajući se i postižući suglasnost s vođom agresije na Hrvatsku i BiH, srpskim "voždom Slobom".

Na koncu, taj i takav svijet se pobrinuo da Slobodan Milošević ne bude osuđen, ali da zato i ne doživi presudu, koja bi bila osuđujuća, i da Tuđmanovo djelo Oluja, koju je, po navodima New York Timesa, planirala CIA u suradnji sa Pentagonom, preživi onoliko koliko je bivša tamnica naroda Jugoslavija preživjela Tita, i da na ovim prostorima svijet u konačnici preuzme od budala sve konce u svoje ruke.

Biti politički Hrvat u Hrvatskoj znači biti osuđen na propast pošto izdajnici uništavaju svu supstanciju hrvatskog suvereniteta, nezavisnosti i slobode za koju su svoju krv i živote dali bezbrojni hrvatski idealisti i borci - bojovnici, i nevini.

Čuda doduše postoje, ali čovjek se mora pobrinuti svojim djelima da Božje čudo blagoslovi vrijedne i ispravne, dok narod koji je katolički samo u statistici ne može računati na to da ga nosi viša sila jer viša sila nagrađuje samo hrabre pravednike. Hrvati odbaciše pravednike među sobom, i sada se nalaze u društvu velikosrpskih lažova i licemjera, gotovo postavši posrbice.

Preko 20 država je nastalo 90-ih i nikome od njih nije trebao ni HDZ ni Franjo Tuđman!